No, mediji prenose kako će biti ostvarena “intenzivna saradnja s obrazovnim ustanovama radi jačanja veze između privrede i obrazovanja.” Malo je informacija o kompaniji dostupno i online. Kompanija, koja je dio Milestone Group iz Izraela od 1990. i bavi se proizvodnjom opreme za kupatila, u BiH dolazi iz turskog Izmira, jer se u toj zemlji ne osjećaju dobrodošlim nakon 7. oktobra 2023., odnosno početka rata u Gazi.

Pregovori između predstavnika kompanije i vlasti u općinama Vitez, Gradiška, Banja Luka, Laktaši i Prnjavor te sa premijerom RS-a počeli su prošle godine. Kabinet premijera RS-a tada je objavio da je kompanija zainteresovana za subvencije koje vlada nudi stranim investitorima. Kroz saopćenja nakon susreta sa načelnicima i premijerom vide se imena predstavnika delegacije, među kojima je i Lordan Iličić, suvlasnik kompanije Roccaforte, dijela nizozemske tvrtka Proquo B.V. koja je prije nekoliko mjeseci zatvorila pogone u BiH i otpustila sve radnike uz ogromne gubitke. Ostali su sve navodno poslovni ljudi o kojima se teško nalaze podaci: Mark Grosfeld, nizozemski investitor, David Niv, sudeći po profilu na mreži LinkedIn predstavnik Milestone Group o kome nema podataka na njihovoj zvaničnoj stranici, te Chen Fialco, računovođa i vlasnik kompanije Octava, o kojoj također nema podataka.

Jedina osoba o kojoj je moguće naći više informacija je Oren Švil, direktor i suvlasnik grupacije Aktiv. Ovaj 52-godišnjak je inače i pukovnik koji je komandovao “elitnom jedinicom” izraelske vojske, a živi na okupiranoj Zapadnoj obali. Ujedno je suosnivač organizacije “Braća i sestre po oružju”, koju čine bivši vojnici i obavještajci. Švil je zadužen za “regrutovanje i trening”. U jednom od medijskih istupa Švil govori o spomenutoj organizaciji i o tome kako su evoluirali “od protestne grupe do otpora”. Rekao je da nisu “samo protestna grupa”, nego se bore “za izraelsku demokratiju na svim frontovima – javnim, političkim i edukativnim”. Organizacija je osnovana u januaru 2023. kao grupa “predanih cionista” koji se bune protiv tamošnje vlasti zbog korupcije i “udara na demokratiju”. U oktobru iste godine počinju aktivno podržavati vojsku u Gazi, ujedno obezbjeđujući i obnavljajući naselja u koja je uspio ući Hamas.

Liberalni mediji u Izraelu pripadnike organizacije “Braća i sestre po oružju” vide kao heroje, dok ih oni skloni premijeru Benjaminu Netanjahuu zovu izdajnicima. Ogromnu podršku imaju u zapadnim medijima, koji ih opisuju kao požrtvovane humanitarce. Sa zvanične stranice organizacije može se vidjeti da su u protekle dvije godine obezbijedili više od 500 tona “vojne i civilne opreme izvana”, te opremili i obučili više od 150 vojnih jedinica. U medijskim istupa njihovi predstavnici su govorili o tome kako su 8. oktobra počeli dovoditi dobrovoljce iz različitih zemalja uz pomoć kompanije Papaya Global. Također su se odmah uključili u nabavku i transport oružja i vojne opreme, uključujući dronove, uniforme, šljemove, pancire, ali i tri robotska psa, koje koristi vojska SAD. Svaki košta 165.000 dolara. Ove mašine za ubijanje su opremljene senzorima kojima identifikuju objekte i ljude u mraku, odnosno u uslovima slabe vidljivosti, te omogućavaju 3D mapiranje okoline.

Organizacija “Braća i sestre po oružju”, koja pored ostalog ima i puno veza u tech-svijetu, u uredu u Tel Avivu ima oko hiljadu volontera, dok je više od 15 hiljada njih na terenu. O tome je za medije govorila Lee Moser, menadžerica kompanije AnD Ventures, čiji je suprug jedan od osnivača organizacije. Prema njenim riječima, imaju više ciljeva, ali je prvi podrška vojsci. Dio te podrške, prema riječima Ejnat Guec iz Papaya Globala, je osigurati redovan protok donacija “za ratovanje”. Organizacija saradnike nalazi u svim sferama, pa su bliski i ultranacionalistima oko Becalela Smotriča. Naglasak stavljaju na saradnja sa SAD-om održavajući veze sa tech-kompanijama, medijima i lobirajući za svoje ciljeve. Ove godine su dobili nagradu John McCain, koju dodjeljuje Halifax International Security Foruma i to zbog “organizovanja, mobilizacije i tranzicije od protesta na ratovanje”.

Budući da, kako je rečeno, na područje Gradiške dolazi tvrtka čiji je direktor i suvlasnik Švil ujedno i suosnivač opisane organizacije bivših izraelskih vojnika i obavještajaca, postavljaju se pitanja da li će zajedno s Aktiv Israel Akril Industries LTD i oni doći na pogranično područje BiH, kao i ko su njihove veze na Balkanu.

Tekst objavljen za portal Novosti Mutna izraelsko-bosanska saradnja.

Sva ubijena drveća su bila na području Općine Centar, Sarajevo, u gradu u kojem je zrak toliko zagađen da je opasno po život.

Svako drvo je mrva spasa za sve nas. Pored ostalog, drveće je najzaslužnije za uništavanja zagađivača iz zraka kakvi su karbon dioxid (CO2), nitrogen dioxide (NO2) i PM čestice, baš one koje ubijaju. Povezane su sa oboljenjima pluća, srca, mozga te utiču na bolesti kao što je demencija.

Drveće u gradovima, učili smo u školama, djeluje kao barijera koja nas čuva od polutanata u zraku.

Ne znam koliko je ljudi jučer umrlo na području moje općine, ili u Sarajevu, ali među onima koji jesu sigurno ima barem jedna osoba koja je preminula kao posljedica oboljena nastalih zbog dugogodišnje izloženosti zagađenju zraka, uključujući i rak.

U zadnjih pola godine samo u mom uskom krugu prijatelja i poznanika tri osobe su umrle od raka.

Zagađenja zraka uzrok je za oko 3,300 preranih smrti svake godine u BiH, tvrde stručnjaci. Zagađenje je povezano sa oboljenjima pluća, srca, krvotoka…

Drveće su sijekli u isto vrijeme kada je na snazi upozorenje zbog zagađenja, a nakon što smo tri dana za redom bili među pet najzagađenijih gradova u svijetu. Noću smo obično na prvom mjestu.

I o objavljivanju upozorenja i o sječi drveća pitali su se vjerovatno isti ljudi.

Drveće su ubili radnici javnih službi, koji uz mjere koje su nadležni proglasili ne bi ni trebali ovih dana biti na ulicama. Oni ne samo da nemaju maske sa filterima, nego sijeku stabla bez ikakve zaštitne opreme. Ne osiguraju ni prostor okolo. Ne stave ni upozorenje za slučajne prolaznike.

Ali imaju bager i električne pile.

Grubi su i ljuti. Govore mi da je drveće koje su došli da sijeku ionako mrtvo.

Ja vidim još poneki zaostali list, mahovinu, i sjećam se lišća od ovog ljeta, čak i šuma na povjetarcu. Vidim zdravo drvo kako ležu na tlu.

Noć prije nego su ubili još jedno drvo u Sarajevu gledala sam intervju sa Zohranom Mamdanijem, novoizabranim gradonačelnikom New Yorka. Na pitanje voditelja kako bira svoj tim, Mamdani kaže da traži ljudi koji imaju viziju. Na pitanje kako određuje šta su mu prioriteti u budućem radu, Mamdani kaže da priča sa stanovništvom dok se vozi javnim prevozom, dok obilazi dijelove grada, parkove, ulice, kafiće, restorane, klubove… Jer i on živi u tom gradu, kaže, i to su njegove komšije, prijatelji, prijateljice, sugrađani i sugrađanke. I on, kao i njegov tim, ima viziju kako prostor, grad, koji dijele učini boljim mjestom za život. Odgovara na pitanje novinara, strpljivo objašnjava svoju viziju, ideje i govori kako će ih realizovati.

Novi gradonačelnik NY zna da više od 20 posto stanovništva u njegovom gradu živi ispod linije siromaštva, više od 60 posto ih ne može priuštiti predškolsku brigu za djecu, više od 40 posto ne može plaćati javni prevoz (karta je 2,80 dolara). Mamdani kaže kako su on i njegov tim svjesni da će im biti izuzetno teško mijenjati stvari kako bi od te urbane džungle napravili mjesto ugodno za život ali, zato su ušli u politiku, izabrali da se bave tim teškim poslov - da bi nešto promijenili. Oni znaju zašto su tu i šta im je posao, i zašto su željeli da budu tu gdje jesu. On poznaje svoj grad i ljude sa kojima živi.

New York ima više od osam miliona stanovnika. Sarajevo ni pola miliona. Ne znam šta o nama koji ovdje živimo zna naš gradonačelnik ili bilo koji od načelnika i načelnica opština. Ne znam ni zašto su oni izabrali da rade to što rade. Ne znam kakvu imaju vizija za ovaj grad, i imaju li neku. (Apsurdno je da znam viziju i planove gradonačlenika NY ali ne i Sarajeva). Mislim da ni nemaju viziju. Niko od ljudi koji su obnašali neke funkcije ovdje u zadnjih 30 godina nije je imao.

Vidim to iz rupa od metaka i granata koje zjape u nas od rata podsječajući nas na taj užas svaki dan. Vidim to dok sa fasada padaju komadi, iz parkova u kojima niču ružna plastična igrališta na kojima se niko ne igra, iz preružnih betonskih zgradurina koje nad oduzimaju prostor i zrak. Vidim to dok se vozim javnim prevozom koji je među najskupljim u Europi (s obzirom na udaljenosti koje prelazimo i uslugu), u vozilima koja su prljava (čak i ova nova), stara, pokvarena i izdišu pod putnicima. Ulica sa rupama, rijekama sa smećeme, javnih vrtića stješnjenih u nekadašnjim skladištima bez prozora, školskim dvorištima bez komadića zelenila, ili ako ga ima na njemu su parkirani automobili ili ukopani spomenici koji nas podsjećaju na rat.

Vizije boljeg, ljepšeg, ugodnijeg za življenje grada nema. I zato su ubili još jedno drvo. I ubit će ih još. I neće nikada ni pokušati saznati koliko nas umire ili se bori da preživimo dok se gušimo u ovom gradu.

Oni koji obnašaju funckije na svim nivoima vlasti u BiH, njihovi timovi, nemaju viziju niti žele nešto uraditi za ljude koji ovdje žive, uprkos svemu.

Ne brinu me toliko oni, odavno. Brinem za nas, obične ljude, dok se pitam imamo li mi ikakvu viziju . I ako da, podrazumijeva li ona i koje drvo?

Share

Subscribe now